부산대학교 도서관

Cilj ovog rada je utvrditi unos ukupnih proteina u male djece i proteina s obzirom na podrijetlo te identificirati njihove glavne izvore u ranom djetinjstvu. Cilj je također utvrditi postoji li razlika u unosu proteina s obzirom na demografske i antropometrijske karakteristike te socioekonomski status ispitanika. U istraživanju je sudjelovalo 130-ero male djece (49,2% djevojčica i 50,8% dječaka) prosječne dobi od 23,5 ± 0,7 mjeseci. Podatci o ispitanicima su se prikupljali općim upitnikom i dnevnikom prehrane što su ga dva neuzastopna dana vodili roditelji. Djeca unose 3,5 ± 0,1 g/kgTM proteina na dan, a to znači više od preporuka. Pritom unose više proteina životinjskog (2,3 ± 0,1 g/kgTM) podrijetla nego biljnog (1,2 ± 0,05 g/kgTM). Skupina namirnica od mesa, peradi, ribe i jaja (32,1%) pridonosi najvećem unosu proteina, potom od mlijeka i mliječnih proizvoda (28,1%) te skupina s krumpirom i žitaricama (15,7%). Razlika u unosu proteina te omjer onih životinjskih naprama biljnih s obzirom na spol, indeks djetetove tjelesne mase, trajanje isključivog dojenja te dobi u trenutku početka dohrane nije se pokazala statistički značajnom. S obzirom na socioekonomski status analizom podataka je zamijećeno da porastom socioekonomskog statusa djeca konzumiraju značajno više (p=0,012) biljnih proteina (1,1 ± 0,1 g/kgTM, 1,2 ± 0,1 g/kgTM, 1,6 ± 0,1 g/kgTM). Unos proteina u ovom uzorku male djece s područja Hrvatske višestruko premašuje važeće preporuke. Unos životinjskih proteina dvostruko je veći od unosa biljnih, što je posebice izraženo u obiteljima nižeg socioekonomskog statusa. [ABSTRACT FROM AUTHOR]